Dana 26.12.1974. godine, sa kozmodroma Baikonur, raketom "Proton K", u svemir je lansirana "međugeneracijska" svemirska stanica "Saljut 4", prva potpuno uspješna misija sovjetske svemirske stanice. Sergei Korolev, šef istoimenog konstruktorskog tima, pažljivo je "osluškivao" sva dotada prikupljena iskustva u eksploataciji svemirskih stanica, shvatio je ranije nedosljednosti i pogreške i ispravio ih.

Skica Saljuta-4

"Saljut 4" druga je sovjetska stanica iz civilnog programa, kasnije je prozvana i "međugeneracijskom" stanicom između osnovnog koncepta "Saljut 1" ("Zarya") i "Saljut 2, 3 i 5" ("Almaz") te kasnijih uspješnih stanica iz druge generacije – "Saljut 6 i 7". Zbog smanjenja članova posade na dvoje umjesto troje članova (redizajn "Sojuza" zbog tragedije "Sojuza 11") promijenjene su i same dimenzije stanice i to: dužina stanice smanjena je na 13,10 m, najveći promjer je ostao i dalje 4,15 m, dok je masa stanice smanjena na 18210 kg, usprkos tomu, korisni volumen prostora za posadu ostao je nepromijenjen – 100 m³.

Veliki dio vremena ljudski i automatski resursi na "Saljutu 4" utrošili su na astrofizička, te posebice medicinska, biološka i konstrukcijska ispitivanja pojedinih elemenata i sustava u cjelini. Željelo se ispitati kolike su mogućnosti postojeće tehnologije za dugotrajan boravak i rad ljudske posade u svemiru!

Poboljšan je sustav za pristajanje brodova ("Igla") koji je ranije bio uzrokom otkaza nekoliko misija, tri 35-metarska solarna panela dobili su motore koji su ih okretali u najpovoljniji položaj za prikupljanje svijetla. Novim tehnologijama u izradi samih panela i baterija na stanici, znatno je pojačana snaga elektroenergetskog sustava. Stanica je i dalje imala samo jedan modul za prihvat svemirskih brodova, međutim Korolev je na stražnjem dijelu stanice već uračunao novo mjesto za automatizirano spajanje bespilotnih svemirskih brodova koji će omogućavati "online" opskrbu stanice i njene posade, a time i dugi vijek trajanja stanice, u tom smislu redizajniran je autonomni manevarski sustav stanice, a redovna je praksa postalo mijenjanje njene putanje uz pomoć propulzije na "Sojuzu".

Skica saljuta-4 i transportnog broda na doku

Za narednu generaciju svemirskih stanica bilo je važno isprobati učestala lansiranja i dugotrajne misije, a "Saljut 4" uspješno je obavio sve ove zadaće! Prema "Saljutu 4" lansirana su ukupno četiri svemirska broda. Prvi od njih "Sojuz 17" lansiran je 10.01.1975. sa posadom Alexei A. Gubarev i Georgi M Grechko. Posada je bez problema odradila tridesetodnevnu misiju (29^d 13^h) te se uspješno spustila na Zemlju 09.02.1975. Kuriozitet misije bio je da su kozmonauti proslavili Novu 1975. godinu gotovo u trenutku "svitanja", kada je stanica, po Moskovskom vremenu, prelazila iz Zemljine sjenke na osunčani dio orbite!

Upravljački panel Saljuta-4

Dva mjeseca kasnije (05.04.1975.) na put ka "Saljutu 4" kreću kozmonauti Vasily G. Lazarev i Oleg G. Makarov. Lansiranje je teklo normalno sve do "T"+291sec (291 sec po lansiranju), tada se pali treći stupanj rakete, a da se drugi stupanj prethodno nije odvojio! Kontrola leta odmah obustavlja misiju iako su se kozmonauti tada nalazili u svemiru na visini od 192km! Sustav za spašavanje otrgnuo je kabinu sa kozmonautima put najtežeg i najkraćeg leta u sovjetskoj dotadašnjoj povijesti svemirskih letova. Strma balistička putanja, naprezanja na tijela kozmonauta od nevjerojatnih 22G (sila koja je tada "pritiskala" tijela kozmonauta i samu konstrukciju letjelice bila je 22 puta veća od normalnog "pritiska" na zemlji!).

Nikada prije i nikada poslije kozmonauti nisu bili izloženi ovakvoj ubitačnoj sili. Čovjek prosječne fizičke spreme izgubio bi svijest pri opterećenju od oko 8 G, posebno izvježbani (borbeni) piloti mogu izdržati do 12 G bez gubitka svijesti, pri silama G od 15 i više, nastaju trajna oštećenja na krvožilnom sustavu i unutarnjim organima čovjeka. Srce Lazareva i Makarova izdržalo je opterećenje 22 puta veće od normalnog (krv je bila 22 puta teža nego u normalnim uvjetima!), no ne bez posljedica, Lazarev zbog oštećenja krvožilnog sustava nikada više nije poletio!

Od lansiranja pa do spuštanja proteklo je svega 21 min 27 sec! Spuštanje se dogodilo svega nekoliko stotina metara unutar teritorija sovjetskog saveza (kozmonauti su se bojali da su sletjeli u Kinu kao i da ih nitko neće moći pronaći u planinskom masivu Gorno-Altaisk, koji je još uvijek bio pod snijegom!) a nakon 1574 km prevaljenog puta. Nekoliko sati kasnije, po njih je, zahvaljujući dojavi tamošnjeg stanovništva, stigla spasilačka misija i otpremila ih kući.

Iako riskantna i više nego opasna, ova je misija dokazala kako je moguće sigurno spašavanje kozmonauta u ma kojem dijelu leta. Konstruktori sustava za spašavanje dobili su na taj način informaciju iz prve ruke o uspješnosti njihova sustava. Ova je misija nazvana "Sojuz 18-1"! Tadašnji sovjetski predsjednik, Leonid Brežnjev, nagradio je kozmonaute sa po 3000 rubalja!

"Sojuz 18" sa posadom Pyotr I. Klimunk i Vitaly I. Sevastyanov lansirani su 24.05.1975. uspješno i bez problema odradili su cijelu 63-dnevnu misiju (62^d 23^h) te se sretno vratili na Zemlju 26.07.1975. Međutim, nisu cijelo to vrijeme bili sami!